Popis Židova u Zaladskoj županiji (Mađarska) obavljen 1725. godine obuhvaćao je popis u pet okruga: Kapornak veliki, Kapornak mali, Tapolca, Szantod i Međimurje. Tada je na tom području živjelo 20 glava obitelji, ali ni jedna u Međimurju, u kojem je veleposjednik tada bila češka grofovska obitelj Althan. Popis napravljen 1746. godine rađen je radi naplate poreza na toleranciju. Svaka je Židovska obitelj 1743. godine morala plaćati 6 forinti poreza za toleranciju, a tri godine kasnije propis je promijenjen na 2 forinte poreza godišnje. U slučaju neplaćanja, Židovi bi bili protjerani iz države.
Podaci iz popisa stanovništva Zagrebačkog okružja 1786. godine svjedoče da je u Međimurju u to vrijeme živjela tek jedna židovska obitelj sa šest članova, no povijesna činjenica osnutka Židovske vjeroispovjedne općine Čakovec 1790. godine daje naslutiti kako je taj broj možda bio veći. Prvi Židovi rođeni u Čakovcu u službene su knjige upisani 1782., dok se prvi porezni obveznici u Čakovcu spominju 1796. godine (u poreznim knjigama mađarske županije Zala, općine Zalaegerszeg kojoj je Međimurje tada pripadalo). Popis stanovništva iz 1798. godine navodi 45 Židova u osam obitelji.
U Međimurju su 1820. godine živjela 184 Židova od kojih 154 u Čakovcu, dok popis iz 1830. godine navodi 36 židovskih obitelji. Kasnije, 1854., u Međimurju je živjelo 500 Židova, od toga 346 u Čakovcu i 154 u 27 međimurskih mjesta. Popis stanovništva iz 1851. godine i službene novine toga vremena govore da je u Čakovcu živjelo 515 Židova, dok podaci iz Statistische übersichten über die Bevölkerung und den Viehstand von Österreich nach der zählung vom 31. October 1857. (Statistički pregledi stanovništva i broja goveda Austrije prema popisu stanovništva od 31.10.1857.) govore da je te godine u Čakovcu živjelo 376 Židova, Prelogu 113, Štrigovi 9 (ukupno 498), a Varaždinu 336 (izvor: Ljiljana Dobrovšak, Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar“, Zagreb; „Broj Židova u Hrvatskoj prema popisu 1857. godine“).
Podaci iz 1880. godine svjedoče o 1.053 Židova na našem prostoru, od kojih 431 u Čakovcu, dok ih je koncem Prvog svjetskog rata bilo 1.069. U ratu je poginulo 17 međimurskih Židova od ukupno 118 koliko ih je bilo u austro-ugarskim postrojbama ili na frontu. Neizvjesnost za Židove u Čakovcu počinje 1918. godine, kada su se u međimurskim selima spontano obračunavali Međimurci i mađaroni. U teroru mađarske policije tada su poginula i dva Židova. Nakon što je Međimurje 1919. godine službeno postalo dijelom Kraljevstva SHS, pokrenuta je razrađena kampanja protiv Židova. Članci antisemitskog sadržaja pojavljivali su se u lokalnim “Međimurskim novinama”, što je za dio židovske zajednice bio izravan povod za napuštanje Međimurja. Prema Židovskom Almanahu za godinu 1929./1930. Židovska općina Čakovec imala je 211 članova, odnosno 800 Židova (članova općine i njihovih obitelji).
Inicijative za doseljavanje Židova u Međimurje javljale su se u 17. stoljeću, no tek se u drugoj polovici 18. stoljeća događaju prepoznatljive imigracije. Nastanjujući se u Čakovcu, Kotoribi, Nedelišću, Prelogu, Donjoj Dubravi i Donjem Vidovcu, najveći ih je broj stigao sa prostora današnjeg austrijskog Gradišća.
U većini sredina u kojima su živjeli u Europi, Židove se kao etničku zajednicu podvrgavalo posebnim propisima koji su im ograničavali zanimanja i posjedovanje nekretnina, povećavali namete i, osobito važno, limitirali im broj stanovnika. Mogli su se baviti trgovinom izvan cehova, a to je podrazumijevalo trgovanje žitaricama, stokom, zanatskom robom. Posuđivali su i mijenjali novac. Uslijed sloma feudalizma okrenuli su se nacionalnim kulturama i sekularnoj (nereligioznoj) naobrazbi. Godine 1781. car Josip II. omogućio je Židovima pohađanje javnih škola, stjecanje zvanja i otvaranje obrta, a dvije godine kasnije slobodno seljenje (podaci preuzeti iz kataloga Muzeja Međimurja Čakovec „Židovi u Međimurju“, autora Vladimira Kalšana, 2006.).
Godine 1840. mađarski je Parlament Židovima dao pravo izbora prebivališta, stjecanje nekretnina, osnivanje tvornica, obrta, bavljenje umjetnošću i znanošću. U Međimurje su doselili iz raznih dijelova Austro-Ugarske monarhije. Bili su trgovci, tkalci, krojači, mesari, odvjetnici, liječnici, ljekarnici, inženjeri. Donijeli su mnoga znanja, ideje, jezike, alate i njihove nazive. Veliku su važnost pridavali obrazovanju. Tako su 1850. godine otvorili "pučku učionu" koju su pohađala i kršćanska djeca.
Od 1780. godine, kada je osnovana Vjeroispovjedna općina Čakovec, do četrdesetih godina 20. stoljeća, Židovi su, unatoč povremenim teškoćama, bili dobro prihvaćeni u Međimurju. Uzajamnost i suradnja bili su svakodnevni. Iako pripadnici drugačije, "mojsijevske" vjere, nastojali su se sasvim uključiti u čakovečko društvo.
Četrdesetih godina 20. stoljeća "natpovijesno zlo" - Holokaust, zahvatilo je Europu; ozakonjeni su mržnja, ubijanje, nečovještvo. Neki su Židovi pred nacizmom i ustaštvom uspjeli pobjeći u Međimurje. Povjesničar Vladimir Kalšan u katalogu izložbe Muzeja Međimurja Čakovec „Židovi u Međimurju“ (2006.), navodi da je pred početak Drugog svjetskog rata u Međimurju živjelo oko 600 Židova, dok kćerka predsjednika Židovske zajednice Ljudevita Schwarza - Eva Schwarz, koja je preživjela logore Auschwitz, Gelsenkirchen i Sömmerda, procjenjuje da je do trenutka deportacije u travnju 1944., samo u Čakovcu živjelo oko 1.000 Židova. Odvedeni su gotovo svi.
Kad su se malobrojni vratili, njih 98, našli su opljačkane kuće, a odjeću svoje ubijene djece gledali su na tuđoj. Novi zakoni oduzimaju im preostalu imovinu i međimurski su Židovi primorani potražiti drugi dom. Odlaze uglavnom u Izrael.Svjedočanstva Čakovčanke o zatočeništvu u nacističkim logorima pročitajte u knjizi Branimira Bunjca: „Eva Schwarz - Iz pepela čakovečke sinagoge“ (2014.). Fascinantnu životnu priču Čakovčanke Eve Panić Nahir, rođene Kelemen, pročitajte u knjizi Aleksandre Ličanin: „Dvije ljubavi i jedan rat Eve Panić Nahir“ (2015.).
Izvor: Katalog izložbe „Židovi u Međimurju“, Muzeja Međimurja Čakovec, autor Vladimir Kalšan, 2006., cjeloviti tekst na stranicama 26. do 32.
Brojni židovski bjegunci iz Njemačke, Austrije i Čehoslovačke, na putu prema Zagrebu, prošli su Međimurjem 1937. godine. Ovdašnji su Židovi prepoznavali njihovu, a onda i svoju, tešku sudbinu. Već iduće godine u Mađarskoj su se, pod njemačkim pritiscima, počela ograničavati prava Židova. Bilo im je zabranjeno stjecanje akademske i srednjoškolske naobrazbe, stjecanje nekretnina, njihov broj u odvjetničkim i liječničkim komorama bio je ograničen, isključeni su iz svih državnih službi. Skupština Kraljevine Jugoslavije nije zaostajala, već je u listopadu 1940. godine kroz dva zakona poništila ravnopravnost Židova: zabranili su rad trgovinama prehranom kojima su vlasnici ili suvlasnici Židovi i ograničila njihov upis u srednje, više, visoke i učiteljske škole. Nametnuti „numerus clausus“ značio je da u škole može biti upisan broj učenika i studenata koji odgovara postotku udjela židovskog stanovništva u ukupnom stanovništvu. Prema mađarskim zakonima koji su vrijedili i u Međimurju, svoja su poduzeća morali prepuštati u kršćanske ruke, zemlju su im preuzimala općinska poglavarstva i banke, prije 10 sati prijepodne nisu sjeli kupovati namirnice na tržnici, u mesnicama i trgovinama, nisu smjeli na javno kupalište. Antižidovske uredbe i zakoni bili su sve brojniji, masovna uhićenja sve učestalija.
Njemačka vojska ušla je u Međimurje 7. travnja 1941. Idućeg dana oformljen je ustaški stožer u Čakovcu, a 16. travnja ušla je i mađarska vojska. Od rujna 1941. Židovi nisu mogli biti regrutirani u vojne jedinice, nego samo u radne postrojbe mađarske vojske, a od studenog 1942. bili su prisilno mobilizirani u radne jedinice za potrebe mađarske vojske. U „radnu službu“ u kojoj su bili izloženi gladovanju, zlostavljanju i ubojstvima, bili su pozivani muškarci stari od 21 do 48 godina. Među njima je bilo i mnogo mladih Židova iz Međimurja. Dvije godine kasnije, s približavanjem Crvene armije Mađarskoj, dio ih je uspio pobjeći, dok je dio odveden u koncentracijske logore u kojima su ubijeni.
Dana 6. travnja 1944. uhićen dr. Ljudevit Schwarz, predsjednik Židovske bogoštovne općine i drugi ugledni židovski građani: Dionis Zoor, Pavle Körner, Dragutin Körner, Ljudevit Schlesinger, dr. Arpad Brandl (kasnije jedini preživio logor), Geza Mozes, Geza Wolner, Robert Bassist. Dvadeset dana kasnije Čakovec je bio oblijepljen plakatima kojima se zabranjuje izlazak Židova iz stanova. Na današnjem Kvaternikovom trgu istog se dana postrojilo 800 mađarskih žandara s jedne i Čakovčani članovi Protuavionske zaštite (PAZ) s druge strane. Zapovjednik Orban je, tog 26. travnja 1944., održao govor u kojem je pozvao građane da po dvojica budu u pratnji žandara dok ovi odvode Židove iz njihovih domova otpremaju ih u logore. Vlasnik kavane Royal Geza Legenstein tada je istupio i rekao da „on neće raditi taj krvnički posao“. Otjerali su ga i potom uhitili te otpremili u logor Dachau. (Tamo je, prema izjavi Đure Peteka, preživio strijeljanje prilikom evakuacije logora. S metkom u grudima, pao je u jamu i pritajio se, a Nijemci u bijegu nisu provjeravali jesu li svi logoraši mrtvi. Legensteina su spasili Amerikanci. https://mmc.hr/vijesti/i20200427.html
Žandari su dva dana i dvije noći odvodili Židove u zgradu Pučke škole i sinagogu, pravili popis imovine zatečene u njihovim domovima, krali nakit, novac, umjetnička djela i druge vrijednosti. Njih oko 450 zatvoreno je bez vode i hrane, da bi 28. travnja 1944. bili odvedeni u logor u Nagykanizsi. Razdvojili su žene i djecu od muškaraca u dobi iznad 60 i žena iznad 50 godina. Vlakovima su ih otpremali u Auschwitz u kojem su u svibnju gotovo svi međimurski Židovi ubijeni. Od oko 800 članova čakovečke Židovske bogoštovne općine Drugi svjetski rat je preživjelo njih sedamdesetak. Nakon rata napustili su Čakovec i odselili uglavnom u Izrael.
Velika, utjecajna židovska zajednica Čakovca i Međimurja u cjelini, brutalno je smaknuta sa mnogih pa tako i sa našeg područja. Pa ipak, ostavila je trag u povijesti našega kraja koji prepoznajemo i danas. Naša je dužnost i obaveza da sjećanje na društvene uloge naših prethodnika i počinjenu nepravdu našoj etničkoj zajednici, očuvamo u sjećanjima i da o njima neumorno govorimo - da se ne zaboravi.
